BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 Ps 046119 24 Pž

Goražde, 02.10.2024. godine

            Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija Milijane Bjelović kao predsjednice vijeća, Tanje Đajić i Edina Biča kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužioca Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, ulica Bolnička broj 25, koga zastupa punomoćnik Mirza Aganović, advokat iz Sarajeva, protiv tuženog Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, ulica 1. Slavne višegradske brigade broj 1, koga zastupa punomoćnik Advokatsko društvo „Alić-Bedak&Saradnici“ d.o.o. Tešanj, radi isplate duga, vrijednost predmeta spora 454.047,60 KM, odlučujući o žalbama tužioca i tuženog protiv presude Opštinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Ps 046119 23 Ps od 07.06.2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 02.10.2024. godine donio je

                                                                        P R E S U D U

Žalbe tužioca i tuženog se odbijaju i presuda Opštinskog suda u Goraždu broj:             45 0 Ps 046119 23 Ps od 07.06.2024. godine, potvrđuje.

Odbijaju se zahtjevi tužioca i tuženog za naknadu troškova sastava žalbe.

                                                              Obrazloženje

             Presudom Opštinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Ps 046119 23 Ps od 07.06.2024. godine stavom prvim izreke obavezuje se tuženi da tužiocu na ime glavnog duga za pružene zdravstvene usluge osiguranicima tuženog za mikrobiološko-laboratorijske dijagnostike testiranja Real time PCR za period mart, april, maj, juni, juli, avgust, septembar, oktobar, novembar i decembar 2020. godine, isplati ukupan iznos od 454.047.60 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom. i to kako slijedi: 1. Prema fakturi broj ... od 22.01.2021. godine u iznosu od 10.980.00 KM godine, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 22.01.2022. godine pa do isplate; 2. Prema fakturi broj ... od 25.02.2022. godine u iznosu od 102.114.00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 28.03.2022. godine pa do isplate; 3. Prema fakturi broj ... od 15.04.2022. godine u iznosu od 46.720.00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 16.05.2022. godine pa do isplate; 4. Prema fakturi br. ... od 14.06.2022. godine u iznosu od 23.380.00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 15.07.2022. godine pa do isplate; 5. Prema fakturi br. br. ... od 23.06.2022. godine u iznosu od 57.836.00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 24.07.2022. godine pa do isplate; 6. Prema fakturi br. ... od 29.06.2022. godine u iznosu od 22.608.00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 30.07.2022. godine pa do isplate; 7. Prema fakturi br. ... od 30.06.2022. godine u iznosu od 20.361.60 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 31.07.2022. godine pa do isplate; 8. Prema fakturi br. ... od 19.07.2022. godine u iznosu od 98.052,00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 19.08.2022. godine pa do isplate; 9. Prema fakturi br. ... od 16.08.2022. godine u iznosu od 24.242.40 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 16.09.2022. godine pa do isplate; 10. Prema fakturi br. ... 0d 26.08.2022.godine u iznosu od 47.753.60 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana dospijeća 26.09.2022. godine pa do isplate.

Stavom drugim izreke obavezuje se tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.651,40 KM, a sve u roku od 30 dana, od dana donošenja presude.

            Protiv ove presude tuženi je blagovremeno izjavilo žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti i da se tužilac obaveže da tuženom naknadi troškove postupka prema opredijeljenom troškovniku, te  troškove sastava žalbe u iznosu od  1.315,00 KM uvećane za PDV 17% u iznosu od 223,55KM, što ukupno iznosi 1.538,55 KM.

Tužilac je blagovremeno izjavio žalbu protiv dijela presude kojom je odlučeno o troškovima postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se presuda preinači tako da se tuženi obaveže da tužiocu naknadi troškove postupka u cijelosti, kao i troškove sastava žalbe u iznosu od 1.669,00 KM.

            Odgovori na žalbe nisu podneseni.

            Nakon što je ispitao pobijanu presudu iz razloga navedenih u žalbama, kao i iz razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine  FBiH“, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

            Žalbe nisu osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužioca da mu tuženi isplati iznos od 454.047,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama prema dospjeću pojedinačnih faktura za pružene zdravstvene usluge osiguranicima tuženog za mikrobiološko-laboratorijske dijagnostike testiranja Real time PCR za detekciju SARS Cov-2 (COVID-19) za period mart, april, maj, juni, juli, avgust, septembar, oktobar, novembar i decembar 2020. godine.

            Prvostepeni sud je utvrdio:

- da je rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva broj 05-33-1992/20 od 18.05.2020. godine /KCUS broj 55-33-7-23129 od 28.05.2020. godine, tužilac određen za obavljanje laboratorijske izolacije virusne RNA i identifikacije uzročnika zarazne bolesti (SARS           CoV-2) radi utvrđivanja dijagnoze na COVID-19, i to za period važenja Odluke Vlade FBiH o proglašenju nesreće uzrokovane pojavom koronavirusa (COVID-19) na području FBiH, te da vodi evidenciju o izvršenim laboratorijskim ispitivanjima na COVID-19 i dostavlja izvještaj u skladu sa Pravilnikom o načinu vođenja evidencije o izvršenim laboratorijskim izolacijama i identifikacijama;

- da tuženi sa tužiocem nije zaključio Ugovor o pružanju zdravstvenih usluga testiranja  Realtime PCR za detekciju SARS CoV-2 (COVID-19);

-da su u utuženom periodu zdravstvene ustanove na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde svojim pacijentima izdavali uputnice za vršenje zdravstvenih usluga mikrobiološko-laboratorijske dijagnostike testiranja Real tima PCR kod tužioca;

- da tuženi nije dao obavezujuću instrukciju zdravstvenim ustanovama da ne izdaju uputnice svojim pacijentima;

- da je za svako liječenje izvan kantona potrebno odobrenje komisije Zavoda, da tuženi svojim osiguranicima nije izdao odobrenje za liječenje izvan kanton, te da ni jedan osiguranik tuženog nije uputio zahtjev komisiji tuženog za izdavanje takvog odobrenja;

-da je tužilac za period mart – decembar 2020. godine izvršio zdravstvenu uslugu mikrobiološko-laboratorijske dijagnostike testiranja Real tima PCR za pacijente sa područja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde;

- da je tužilac za period mart – decembar 2020. godine dostavio tuženom fakture za pružene zdravstvene usluge u skladu sa Tarifom zdravstvenih usluga;

- da tuženi nije vratio predmetne fakture niti na njih prigovarao.

 Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužioca primjenom člana 17. stav 1., 262. stav 1., 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89;  „Službeni list RBiH“ broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i  „Službene novine FBiH“, broj: 29/03 i 42/11 – u daljem tekstu: ZOO) zaključujući da su osiguranici tuženog koristili zdravstvene usluge tužioca, da su pružene usluge fakturisane tuženom u skladu sa Tarifom zdravstvenih usluga, da tuženi nije prigovorio na fakture, te da ih nije vratio tužiocu.

U postupku pred prvostepenim sudom nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

             Prvostepeni sud je cijenio provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi na osnovu člana 8. ZPP, pa je na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice, te je dao razloge koje je moguće ispitati, tako da obrazloženje odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP. S tim u vezi, ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja, sa kojom se tuženi ne slaže, ne predstavlja primjenu odredbe člana 8. ZPP, već primjenu materijalnog prava.

Nije osnovan ni žalbeni razlog tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

            Odredbom člana 10. stav 1. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji  Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik FBiH“, broj 15/21) propisano je: „Knjigovodstvena isprava je pisani dokaz ili memorirani elektronski zapis o nastalom poslovnom događaju koja je potpisana od strane lica koje je ovlašteno za sastavljanje i kontrolu knjigovodstvene isprave, a služi kao osnov za knjiženje u poslovnim knjigama.“

            Odredbom člana 11. stav 2. istog zakona propisano je: „Vjerodostojnom se smatra  ona knjigovodstvena isprava na osnovu koje može treće lice koje nije sudjelovalo u poslovnom događaju, nedvosmisleno i bez ikakvih sumnji utvrditi prirodu i obim poslovnog odnosa“. Stavom 3. istog člana propisano je: „ Lice ovlašteno za zastupanje pravnog lica ili lice na koje je preneseno ovlaštenje jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i ispravna“.

            Kod utvrđenih činjenica da je tužilac za period mart - decembar 2020. godine pružao zdravstvene usluge osiguranicima tuženog za mikrobiološko-laboratorijske dijagnostike testiranja Real tima PCR za detekciju SARS Cov – 2 (COVID-19), da je za izvršene zdravstvene usluge izdao tuženom fakture koje tuženi nije vratio, niti na njih prigovarao – to je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi u utuženom periodu koristio navedene zdravstvene usluge, te da je dužan da izvrši svoju obavezu tj. da tužiocu plati naknadu za pružene zdravstvene usluge.

            Naime, predmetne fakture su materijalni dokaz o nastalom poslovnom događaju iz kojih se može nedvosmisleno i bez sumnje utvrditi priroda i obim poslovnog događaja shodno odredbi člana 10. stav 1. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom poslovnom događaju svaka strana je dužna da izvrši svoju obavezu i odgovorna je za njeno ispunjenje na osnovu člana 17. stav 1. ZOO, pa je tužilac ovlašten da zahtijeva od tuženog ispunjenje obaveze, a tuženi je dužan ispuniti obavezu svjesno u svemu kako ona glasi (član 262. stav 1. ZOO). U fakturama su navedeni svi bitni elementi nastalog poslovnog događaja uključujući uslugu/proizvod koju je tužilac pružio osiguranicima tuženog tj. uslugu testiranja Real tima PCR za detekciju SARS Cov – 2, zatim količinu, cijenu i ukupan iznos. Sve fakture su potpisane i pečatirane od strane ovlaštenog lica tužioca koje svojim potpisom jamči da je knjigovodstvena isprava vjerodostojna i ispravna, te da je prema rezultatu provedenog ekonomskog vještačenja bila podobna za sačinjavanje nalaza i mišljenja. Tuženi na kome je teret dokazivanja na osnovu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, u toku prvostepenog postupka nije dokazao da fakture nisu vjerodostojne i ispravne.

            Odredbom člana 27. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 30/1997, 7/2002, 70/2008, 48/2011, 100/2014, 36/2018 i 61/2022) propisano je da se zdravstvena zaštita iz člana 34. Zakona o zdravstvenom osiguranju, pruža osiguranim licima u zdravstvenim ustanovama i kod privatnih zdravstvenih radnika s kojima je kantonalni zavod osiguranja zaključio ugovor o pružanju zdravstvene zaštite.

            Činjenica da tužilac i tuženi nisu zaključili ugovor o pružanju zdravstvenih usluga za 2020. godinu za usluge testiranja Real tima PCR za detekciju SARS Cov – 2 (COVID-19), a koje je tužilac nesporno pružao osiguranicima tuženog, ne oslobađa tuženog obaveze ispunjenja duga, jer su predmetne fakture osnov ispunjenja duga, pa su suprotni žalbeni navodi tuženog neosnovani.

            Odredbom člana 35. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da pravo na zdravstvenu zaštitu obuhvaćeno obaveznim zdravstvenim osiguranjem podrazumijeva osiguranje zdravstvenog standarda pod jednakim uslovima za osigurana lica u zadovoljavanju potreba u primarnoj, specijalističko-konsultativnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti s odgovarajućom medicinskom rehabilitacijom.

             Imajući u vidu navedenu odredbu ovaj sud zaključuje da obavezno zdravstveno osiguranje podrazumijeva osiguranje zdravstvenog standarda pod jednakim uslovima za osigurana lica u zadovoljavanju potreba u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koja uključuje i testiranja Realtime PCR za detekciju SARS Cov – 2 (COVID-19), koji se smatra zaraznom bolesti, čije sprečavanje i suzbijanje je od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženog da bilo koja vrsta zdravstvenih usluga u zdravstvenim ustanovama izvan kantona pružena licima koja nisu imala odobrenje Komisije tuženog, nije vršena u ime i za račun tuženog. Stoga propust tuženog da sa tužiocem zaključi ugovor o pružanju zdravstvenih usluga za usluge testiranja Realtime PCR za detekciju SARS Cov – 2 (COVID-19), ne može biti na štetu osiguranika tuženog. Ovo i iz razloga što su zdravstvene ustanove sa područja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde izdavale uputnice svojim pacijentima za ovu vrstu usluge kod tužioca u utuženom period,  budući da je u procesu donošenja odluke i izbora dijagnostike i odgovarajućeg liječenja, ljekar samostalan u postupanju koje se mora zasnivati na naučnim saznanjima i stručno dokazanim metodama koje odgovaraju savremenom standardu struke shodno odredbe člana 7. stav 1. Zakon o liječništvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FbiH” broj 56/139). Irelevantni su žalbeni navodi tuženog da je 2020. godine obavijestio tužioca da ova vrsta ugovora nije predmet ugovora o pružanju zdravstvenih usluga, jer je tužilac izdavao tuženom predmetne fakture od 2022. godine, što među strankama nije sporno.

             Neosnovan je žalbeni prigovor tuženog da fakture nije evidentirao u računovodstvenim knjigama kao dospjeli dug iz razloga što je lice koje vodi poslovne knjige dužno da knjigovodstvene isprave poslije provedene kontrole primljenih knjigovodstvenih isprava  od strane odgovornog lica za kontrolu, proknjiži u poslovnim knjigama narednog dana, a najkasnije u roku od osam radnih dana od dana prijema knjigovodstvene isprave shodno odredbi člana 15. Zakona o računovodstvu i reviziji, u protivnom pravno lice je odgovorno za prekršaj iz člana 15. istog Zakona.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud donio presudu bez navođenja pravnog osnova, budući da iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca primjenom člana 17. stav 1. i 262. stav 1. ZOO zaključujući da je tuženi dužan da tužiocu plati izvršene zdravstvene usluge.

            Ostali žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja, pa ih ovaj sud nije posebno obrazlagao u smislu odredbe člana 231. ZPP.                                                  

            Prvostepeni sud je pravilno odlučio o troškovima postupka na osnovu člana 362. stav 1., u vezi sa članom 387. i 386. stav 2. ZPP, kada je tuženog obavezao da tužiocu naknadi troškove postupka,  koji se odnose na troškove zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, troškove vještačenja, troškove takse na tužbu i takse na  presudu, sve u ukupnom iznosu od 8.651,40 KM, pri čemu je sud cijenio opravdanost troškova postupka i uspjeh stranaka u parnici, te da su tužioca i tuženog zastupali punomoćnici iz reda advokata. Tužilac do završetka glavne raspave nije dokazao da ima zaključen ugovor za advokatske usluge sa svojim punomoćnikom u postupcima pred drugim sudovima, a u žalbi se ove činjenice i dokazi ne mogu iznositi, pa su neosnovani žalbeni navodi tužioca da ima pravo na naknadu troškova odsustva iz kancelarija i troškova putovanja.

                        Kako je ovaj sud utvrdio da ne postoje razlozi žalbi, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbe tužioca i tuženog je odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio na osnovu člana 226. ZPP.   

Tužiocu i tuženom nisu dosuđeni troškovi sastava žalbe, jer sa žalbama nisu uspjeli, pa nemaju pravo na naknadu troškova od protivne stranke shodno članu 386. ZPP. 

                                                                                           Predsjednica vijeća

                                                                                                        Milijana Bjelović, s.r.